Analize

Ustavna kriza u Poljskoj

Ustavna kriza u Poljskoj

foto: Kpalion/Wikimedia Commons

Poljska je šesta ekonomija Evropske unije i jedna od najbrže rastućih ekonomija u Evropi. Ekonomski napredak je, međutim, poslednjih godina pratilo nazadovanje u oblasti vladavine prava i pravosuđa. Već više od decenije poljski Ustavni sud predmet je sporenja u poljskoj javnosti, ali i u Briselu. Kriza je kulminirala u oktobru ove godine i čeka se dalji rasplet.

Spor oko Ustavnog suda eskalirao je u noći između 30. i 31. oktobra. kada je Ana Korvin-Piotrovska, sudija koju je izabrao Sejm, donji dom poljskog parlamenta, i čiju zakletvu predsednik države ne priznaje, izdala je naloge kojima je suspendovala predsednika Ustavnog suda Bogdana Švjenčkovskog i potpredsednika Bartlomjeja Sohanjskog, a vođenje suda lično preuzela. Pozvala se na odredbu koja predsedniku suda dopušta da sudiji privremeno prekine službene dužnosti. U zgradu su ušle i druge novoizabrane sudije, dok je policija zabranila ulaz suspendovanima. Predsednik države Karol Navrocki, blizak stranci Pravo i pravda (PiS), iste večeri prekinuo je državnu posetu Senegalu i vratio se u zemlju. Oko jedan sat posle ponoći ušao je u zgradu suda i sukobio se sa novim sudijama.

Jedna decenija krize

Kriza poljskog Ustavnog suda počela je 2015, kada je odlazeći saziv Sejma, nekoliko nedelja pred parlamentarne izbore, izabrao petoro sudija Ustavnog suda: troje na mesta koja su se upražnjavala u njegovom mandatu i dvoje na mesta koja je trebalo da popuni budući saziv. Izbor dvoje sudija bio je neustavan, što je i sam Ustavni sud utvrdio.

Posle pobede PiS-a, novi saziv Sejma izabrao je opet svih petoro sudija, a predsednik Andžej Duda primio je zakletve novoizabranih sudija, dok je odbio da primi zakletvu troje sudija legitimno izabranih u prethodnom sazivu. Od tada počinje kriza u Poljskoj poznata kao kriza duplih sudija.

Ustavni sud je tokom kontroverznog mandata stranke Pravo i pravda prestao da bude kočnica vlasti, a vladajuća većina je kontrolu proširila i na ostale delove pravosuđa, pa je tako izmenjen sastav Nacionalnog saveta sudstva, tela koje predlaže sudije, tako da njegove članove iz redova sudija od 2018. bira Sejm umesto samih sudija. Unutar Vrhovnog suda osnovano je Disciplinsko veće sa isključivom nadležnošću da vodi postupke protiv sudija. Sam disciplinski režim dopuštao je da sudija bude gonjen zbog toga kako je presudio.

Udar na vladavinu prava prouzrokovao je krizu sa Evropskom unijom. Evropska komisija je prvi put u istoriji predložila pokretanje postupka protiv jedne članice po članu 7 stav 1 Ugovora o EU. Reč je o preventivnoj fazi, u kojoj Savet može da utvrdi da postoji očigledna opasnost od teškog kršenja temeljnih vrednosti i da državi uputi preporuke, ali ne i da je kazni. Kazne su moguće tek u drugoj fazi, za koju je potreban jednoglasan stav Evropskog saveta.

Komisija je pokrenula postupak jer posle dve godine dijaloga i četiri preporuke nije bilo nikakvog napretka. Poljska je saslušana pred Savetom 2018, a stanje je potom godinama samo stavljano na dnevni red. Do glasanja o utvrđivanju opasnosti nikada nije došlo, a do druge faze pogotovo, jer je za nju bila potrebna jednoglasnost koju je bilo gotovo nemoguće postići. Postupak je zatvoren u maju 2024, nedugo nakon smene vlasti.

Zbog kršenja načela nezavisnosti pravosuđa Evropska komisija je više puta tužila Poljsku pred Sudom pravde EU. Najdalekosežnija je bila presuda iz 2021, kojom je utvrđeno da Disciplinsko veće Vrhovnog suda ne ispunjava uslove nezavisnosti. Pošto Varšava nije postupila po privremenim merama kojima joj je naloženo da obustavi njegov rad, Sud je odredio kaznu od milion evra dnevno, kasnije prepolovljenu, a veće je naposletku ukinuto. Umesto njega je 2022. osnovano Veće za profesionalnu odgovornost, čiju nezavisnost deo pravnika i dalje osporava jer je njegove članove odabrao predsednik Duda. Problem je time preimenovan, a ne rešen.

Iste godine poljski Ustavni sud je presudio da pojedine odredbe evropskih ugovora nisu u skladu sa poljskim ustavom, čime je doveo u pitanje primat prava Unije. Komisija je i zbog toga podnela tužbu, a Sud pravde je u decembru 2025. presudio da je poljski Ustavni sud prekršio osnovne principe prava EU.

Paralelno sa vođenjem postupka, EU je kažnjavala Poljsku jedino kako je bilo moguće, finansijski, blokirajući oko 137 milijardi evra. Osim toga, pošto Varšava nije plaćala kazne koje je izrekao Sud pravde povodom drugih slučajeva kršenja vladavine prava, dugovi su redovno naplaćivani tako što je Komisija umanjivala isplate iz zajedničkih evropskih fondova koje je Poljska trebalo da dobije. Sredstva su odmrznuta početkom 2024, kada je novi premijer predložio plan reformi pravosuđa, od kojih većina do danas nije sprovedena.

Nezavisno od Suda pravde EU reagovao je i Evropski sud za ljudska prava. On je u dve presude utvrdio da nepravilnosti u radu poljskog Ustavnog suda krše i međunarodno pravo, te da sud u čijem sastavu sede nezakonito imenovane sudije nije sud ustanovljen zakonom, pa njegove odluke ne mogu biti valjan pravni osnov.

Posle izbora 2023. na vlast dolazi proevropska vlada Donalda Tuska, ali spor se nastavlja - samo menja strane. Vlada proglašava Ustavni sud nelegitimnim i odbija da objavljuje njegove presude, a kada 2025. predsednik države postane Karol Navrocki, blizak Pravu i pravdi, sud koji je bio oslonac desničarske vlade, sada brani predsednik iz njenih redova.

Sejm bira osmoro novih sudija, ali Navrocki odbija da primi zakletvu petoro - isto sredstvo kojim je Duda 2015. blokirao njemu nepodobne sudije. Oni polažu zakletvu pred parlamentom, predsednik suda ih ne priznaje, i od tada postoje dva tumačenja toga ko uopšte sedi u Ustavnom sudu. U tom stanju ga zatiče noć 30. oktobra.

Spor se posle te noći nije razrešio. Osmoro sudija Ustavnog suda koje je izabrao Sejm sastalo se 3. novembra i pokrenulo disciplinske postupke protiv Švjenčkovskog i Sohanjskog. Veće za profesionalnu odgovornost Vrhovnog suda je 10. novembra ukinulo naloge o suspenziji, ali je Korvin-Piotrovska odgovorila da to nema dejstva, a Švjenčkovski da neće popustiti. Poljska i dalje ima dvoje ljudi koji tvrde da vode Ustavni sud.

Da li novac može da zameni pravo?

Kada politički postupak nije dao rezultat, Unija je posegla za novcem. Uredba o uslovljenosti usvojena je 2020. upravo zato što se pokazalo da član 7. ne radi, a iste godine uveden je i godišnji izveštaj o vladavini prava. Ispostavilo se, međutim, da je i taj instrument slabiji i da deluje sasvim drugačije prema kandidatu nego prema članici.

Prema kandidatu Unija ne pregovara samo o novcu nego o samim institucijama. Poglavlja 23, o pravosuđu i osnovnim pravima, i 24, o pravdi, slobodi i bezbednosti, otvaraju se prva i zatvaraju poslednja, pa prate celo trajanje pregovora. Uz njih idu prelazna merila koja formuliše sama Unija: koji zakon treba izmeniti, kako treba da izgleda sastav saveta sudstva, koliko predmeta treba procesuirati. Napredak u ostalim poglavljima vezan je za napredak u ta dva, a revidirana metodologija iz 2020. uvela je i reverzibilnost te se pregovori mogu usporiti, a već otvoreno poglavlje i zatvoriti ako zemlja nazaduje. Pretpristupna sredstva i Plan rasta uslovljeni su istim merilima.

Prema članici ništa od toga ne postoji. Članica ima glas u Savetu, pravo veta i pravo na sredstva iz budžeta, pa Uniji treba tuđa saglasnost za svaki ozbiljan potez, a za drugu fazu člana 7. jednoglasnost koju blokira svaka prijateljska vlada. Komisija može da tuži, da traži kaznu i da utvrdi da je nešto suprotno pravu EU, ali ne može da propiše sastav ustavnog suda ni da naloži ustavni ishod. Poljska je, kao članica, mogla da odgovori pritiskom te se u određenim krugovima govorilo i o pravnom Polegzitu. Otuda i razlika koju slučaj Poljske najbolje pokazuje: pre pristupanja instrumenti Unije oblikuju institucije, posle pristupanja mogu samo da nameću troškove.

Promena vlasti u Poljskoj nije donela dugo očekivanu reformu. Parlament je 2024. usvojio tri zakona, dva o Ustavnom sudu i jedan o Nacionalnom savetu sudstva, ali nijedan nije stupio na snagu: predsednik Duda ih je uputio Ustavnom sudu, koji ih je oborio. Navrocki je nastavio istu praksu i najavio da će blokirati svaku veću reformu pravosuđa, pa je stanje ostalo gotovo nepromenjeno od 2023. Zato se oktobarsko preuzimanje Ustavnog suda može čitati i kao pokušaj da se spor pomeri sa mrtve tačke.

Reakcija Brisela bila je ipak sasvim drugačija nego ranije. Sredstva su odblokirana početkom 2024. na osnovu akcionog plana, a ne sprovedenih zakona, postupak po članu 7. zatvoren je u maju iste godine, a u izveštaju o vladavini prava za 2026. Komisija konstatuje „izvestan dalji napredak“ i preporučuje Poljskoj da nastavi sa sprovođenjem tog plana, iako u istom izveštaju navodi da ozbiljni problemi sa Ustavnim sudom i dalje postoje.

Odbrana takvog pristupa je da Komisija nagrađuje pravac kretanja i dobru veru nove vlade i da prepreka više nije vlada nego predsednik, na koga Brisel nema poluge. Ostaje, međutim, pitanje zašto je ocena blaža nego ranije, ako je stanje u pravosuđu u velikoj meri isto. Jedni u celoj epizodi vide dokaz da uslovljavanje novcem ne radi, jer se ništa nije promenilo dok se nije promenila vlast. Drugi tvrde suprotno: da je izgled na odmrznuta sredstva pomogao opoziciji da pobedi, pa je instrument proradio posredno, preko birača.

Slučaj Poljske otvorio je nekoliko pitanja na koja Unija još nema odgovor. Prvo, da li uopšte ume da zaštiti sopstvene vrednosti unutar članice: instrument osmišljen baš za to pokazao se neupotrebljivim, jer mu odlučujuća faza traži jednoglasnost koju blokira svaka prijateljska država. Drugo, da li se problemi iz vladavine prava uopšte rešavaju novcem? Kazne i zamrznuta sredstva jesu delovali, ali su delovali na budžet, ne na ustavni poredak, i prestali su da budu tema onog dana kada se promenila vlast. Treće, i danas najteže: šta Unija radi kada se vladavina prava obnavlja potezima koji su i sami sporni.

Oko zakonitosti intervencije dele se i poljski pravnici: jedni smatraju da je vlada bila dužna da izvrši evropske presude, drugi da ni odbijanje zakletve ni način na koji je sud preuzet nemaju jasan ustavni osnov. Komisija je ocenila da izbor sudija spada u ustavna ovlašćenja Sejma, čime je podržala polaznu tačku vladine pozicije, ali se nije izjasnila o suspenzijama ni o načinu na koji je sud preuzet. Venecijanska komisija upozorava da ni blokiranje izabranih sudija ni njihovo suspendovanje uz policijsku podršku neće rešiti spor, nego će budućoj većini dati argument da uradi isto.

Autorka: Sanja Vasić