Dve decenije u Evropskoj uniji: Bugarska i Rumunija na evropskoj stanici, Srbija još uvek bez karte
foto: Nikola Mirković
Američki putopisac Pol Teru (Paul Theroux), opisujući svoje putovanje vozom kroz postkomunističku Rumuniju u knjizi Ghost Train to the Eastern Star, oslikava sumornu atmosferu ulica Bukurešta jednim ciničnim pitanjem: „Zašto bi iko dolazio ovde?“. Međutim, situacija u Rumuniji danas se promenila. Kada su Bugarska i Rumunija 1. januara 2007. godine postale članice Evropske unije, malo ko je mogao da se kladi da su spremne za sve izazove koje članstvo donosi. Bile su to države opterećene nasleđem socijalizma, slabim institucijama, zarobljene u kolotečini korupcije i privredom koja je zaostajala za većim delom evropskog kontinenta. Dve decenije kasnije, slika je drugačija. Nisu postale evropski ekonomski džinovi, niti su rešile sve probleme, ali su napravile bitan iskorak koji se ne može osporiti. Još važnije, njihovo iskustvo otvorilo je pitanje koje Srbija već dugo izbegava: Koliko zapravo košta ostajanje izvan Evropske unije?
Od periferije do evropskog tržišta
Kada bi danas jedan bugarski i jedan srpski preduzetnik želeli da prošire poslovanje na evropsko tržište, imali bi potpuno drugačiji put. Obojica mogu da trguju sa EU, ali njihov položaj nije isti. Bugarin posluje unutar jedinstvenog tržišta, u sistemu zajedničkih pravila i sa pristupom evropskim razvojnim fondovima. Srbin mora da računa na dodatne carinske i regulatorne prepreke, iako je EU već najvažniji trgovinski partner Srbije. Razlika nije u tome što je jedan narod sposobniji od drugog. Razlika je u institucionalnom okviru u kojem posluju.
Ulazak u Uniju nije preko noći promenio Sofiju i Bukurešt. Kako bi se to i moglo očekivati nakon višedecenijske vlasti Čaušeskua u Rumuniji i periodu oporavka nakon toga? Ulazak je, međutim, promenio teren na kom su ove države mogle da se razvijaju. Pristup zajedničkom tržištu, evropski fondovi i mogućnost slobodnog kretanja kapitala i radne snage postali su pokretači promena.
Bugarska i Rumunija dobile su pristup novcu koji nije bio dostupan u takvom obimu državama kandidatima. Izgrađeni su putevi, modernizovana železnička i komunalna infrastruktura, a evropske investicije postale su važan deo privrednog razvoja. Promena se vidi i u životnom standardu. Prema uporedivim podacima Eurostata, bugarski BDP po stanovniku, meren paritetom kupovne moći 2007. godine iznosio je oko 40% proseka EU, a 2025. dostigao je 68 posto. Rumunija je sa približno 43% stigla do 78% evropskog proseka.

Obe zemlje su postale deo evropskih proizvodnih i trgovinskih lanaca. To je možda i najvažnija promena: više ne zavise isključivo od sopstvenog, relativno malog tržišta.
Ipak, evropska zastava nije uklonila sve probleme. Bugarska i Rumunija i dalje se suočavaju sa korupcijom, političkom nestabilnošću, odlaskom stanovništva i slabostima pravosuđa. Plate i kvalitet javnih usluga još zaostaju za razvijenijim članicama. Članstvo, dakle, nije čarobni štapić. Ono pruža sredstva i krči put, ali ne može umesto države da sprovede reforme.
Srbija: dve decenije kašnjenja
Dok su Bugarska i Rumunija 2007. ulazile u Uniju, Srbija je tek pokušavala da stabilizuje odnose sa Evropom i prevaziđe posledice devedesetih. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju potpisan je 2008, zahtev za članstvo podnet je krajem 2009, kandidatski status dobijen je 2012, a pregovori su zvanično otvoreni u januaru 2014. godine.
Od tada je prošlo više od decenije mlakih pregovora. Srbija je otvorila 22 od ukupno 35 pregovaračkih poglavlja, ali su samo dva zatvorena. Nije sporno da je, i pored toga, Srbija ekonomski napredovala. Izgrađeni su novi putevi, industrijska proizvodnja je proširena, a trgovinska razmena sa EU postala je jedan od najvažnijih oslonaca domaće privrede. Evropsko tržište je već sada ključno za srpski izvoz i veliki deo stranih ulaganja dolazi iz država članica. Međutim, Srbija nema pristup punom obimu evropskih strukturnih i investicionih fondova kakav imaju Bugarska i Rumunija.
Srbija, Bugarska i Rumunija su te 2007. godine bile države istog ranga. Razlika nastaje od tada, pa je tako bugarski i srpski BDP po stanovniku 2007. iznosio je oko 4.500 evra, a 20 godina kasnije bugarski iznosi skoro 20.000 evra, dok je srpski na oko 14.500. Naravno, nominalni BDP nije dovoljan da se izmeri kvalitet života, ali je ovaj odnos važan pokazatelj promenjenih ekonomskih pozicija.
Razlika nije samo u novcu. Ona je i u pravilima. Članstvo podrazumeva obavezu usklađivanja zakona, kontrolu trošenja javnih sredstava i zaštite potrošača, kao i stalno praćenje vladavine prava. Evropski mehanizmi nisu uvek dovoljni da spreče zloupotrebe, što pokazuju i bugarski i rumunski primeri. Ali stvaraju dodatni pritisak na vlasti i otvaraju prostor građanima, institucijama i medijima da insistiraju na odgovornosti.

Članstvo nije rešenje samo po sebi
I Bugarska i Rumunija platile su cenu tranzicije. Odlazak velikog broja građana u zapadnu Evropu ostavio je ozbiljne demografske posledice. U pojedinim oblastima nedostaje radna snaga. Evropska integracija nije automatski proizvela efikasnu administraciju niti je iskorenila politički klijentelizam. Ipak, građani danas imaju šire mogućnosti, a njihove države učestvuju u donošenju odluka koje oblikuju evropsku budućnost.
Srbija se, nasuprot tome, nalazi u položaju zemlje koja je ekonomski povezana sa Unijom, ali nije deo njenog institucionalnog sistema. Koristi prednosti trgovine i investicija, ali ne i sve mehanizme koji članicama omogućavaju da direktnije učestvuju u raspodeli razvojnih sredstava. Istovremeno, spora reforma pravosuđa, problemi sa nezavisnošću institucija, medijskim slobodama i političkim kriterijumima ostaju prepreke na evropskom putu.
Poređenje zato ne treba svesti na pitanje ko ima veće plate ili više kilometara autoputa. Suština je u tome što su Bugarska i Rumunija tokom dve decenije članstva dobile razvojni okvir koji je Srbiji i dalje nedostupan. Njihovi rezultati nisu savršeni, ali pokazuju da evropska integracija može da promeni ekonomsku poziciju države i svakodnevne mogućnosti građana.
Dve decenije kasnije, pitanje više nije da li je Bugarska postala Nemačka, niti da li je Rumunija rešila sve svoje probleme. Nije. Pravo pitanje glasi zašto su zemlje koje su nekada bile u sličnoj razvojnoj poziciji kao Srbija danas napravile korak dalje. Odgovor nije samo u evropskom novcu. On je i u pravilima, institucijama i političkoj odluci da se evropska perspektiva pretvori u konkretan državni cilj. Za Srbiju je to možda i najvažnija pouka.
Autor: Nikola Mirković






