Arhiva: Analize

Kuda nakon Pariskog sporazuma?

Kuda nakon Pariskog sporazuma?

Pariski sporazum usvojen 12. decembra 2015. u okviru Okvirne Konvencije Ujedinjenih Nacija o klimatskim promenama mnogi su ocenili kao istorijski. Sporazum je podržalo preko 190 zemalja, od kojih većina sada ima ciljeve za smanjenje emisija gasova sa efektom staklene bašte. Na samitu u Parizu postignut je dogovor o  zajedničkom dugoročnom cilju za postizanje tzv. nultog nivoa emisija (eng. net-zero emissions) u drugoj polovini veka. U praksi, to znači brzi pad sa sadašnjeg nivoa emisija ka punoj dekarbonizaciji na globalnom nivou, najkasnije do 2050. godine. U Evropskoj uniji (EU) tranzicija ka 100 % obnovljivoj energiji mora da se desi čak i ranije. Šta to znači za Srbiju?

Put do Pariza

Globalni politički okvir za borbu protiv klimatskih promena dogovoren je, pod okriljem UN-a, pre više od 20 godina. Bilo je potrebno još pet godina da bude dogovoren Kjoto protokol, prvi ugovor koji je obavezao razvijene zemlje da smanje emisije gasova sa efektom staklene bašte do 2020. godine. Taj proces nije teako glatko ali ipak je bilo rezultata.  Evropska Unija je tako uspela da prestigne svoje Kjoto ciljeve: Evropska agencija za životnu sredinu (European Environment Agency – EEA) nedavno je objavila podatak da je EU već 2014. godine premašila svoj cilj smanjenja emisija za 2020. godinu: umesto planiranog smanjenja od 20% emisije su pale za 24%, u odnosu na baznu 1990. godinu. Ukoliko se ovaj trend nastavi, emisije gasova sa efektom staklene bašte biće i 30% manje do 2020. godine. Istovremeno, dok emisije padaju, BDP Evropske Unije nastavlja da raste, dokazujući da između ekonomskog rasta i sagorevanja uglja više ne stoji znak jednakosti.

Kako su posledice klimatskih promena postale vidljive širom planete, uključujući i nezapamaćene poplave koje su 2014. godine pogodile Srbiju i region, bilo je jasno da globalni pristup rešavanju ovog problema mora da se nastavi i nakon 2020. godine iako pregovori za sporazum koji će naslediti Kjoto nisu uopšte bili laki.

Ipak, globalni trendovi su se značajno promenili u poslednjih nekoliko godina: tehnologija i industrija zelene energije su procvetale, postajući sve dostupnije i izvan razvijenih zemalja. To je ojačalo inicjative za deinvestiranje iz fosilnih goriva, a u korist potpunog prelaska na obnovljive izvore energije (OIE). Ovi trendovi, uz promene političkih struja u Kanadi i Australiji, ali i bliženje kraja drugog mandata presednika SAD, bili su činioci neophodni za uspeh Pariza. Zbog toga, kao i činjenice da je dogovor postiglo preko 190 zemalja sveta, Pariski sporazum zaista ima istorijsku težinu.

Šta je dogovoreno u Parizu?

Glavni uspeh Pariskog sporazuma leži u tome što su se po prvi put, sve zemlje obavezale da smanje emisije gasova sa efektom staklene bašte. Do sredine decembra 2015. godine, gotovo sve zemlje su dostavile Konvenciji UN svoje nameravane planove za smanjenje emisija do 2030. godine (INDC- Intended nationally determined contributions). Nažalost, analiza UN-a pokazuje da sva ova smanjenja zajedno, uz idealnu implementaciju, neće ograničiti globalni porast temperature na nivo koji je bezbedan za klimatski sistem, odnosno svet kakav danas poznajemo. Zbog toga je u Pariski sporazum uključen mehanizam kojim se države članice obavezuju da na svakih pet godina dostavljaju nove ambicioznije planove za smanjenje emisija. Prvi globalni pregled stanja, odnosno procena gde nas vode trenutno preuzeti ciljevi, biće urađen već 2018. godine. Dakle, ostajanje na istom nivou, ili povećanje emisija, neće biti moguće. Na ovaj načini, svetski lideri su osigurali da se ovaj proces nastavi i u decenijama koje dolaze. Prema tome, dogovoreni sporazum nema ’’rok trajanja’’, kao što je to bio slučaj sa Kjoto protokolom.

Naročito je značajno i to što sporazum definiše dugoročne ciljeve za održanje klimatskih promena na, uslovno rečeno, bezbednom nivou. Sve do Pariza, vladao je politički dogovor da je taj ’’bezopasni’’ nivo jednak porastu prosečne globalne temperature od maksimalno 2°C. Imajući u vidu da danas to povećanje već iznosi 1°C, jasno je da se prostor za manevar sve više i brže smanjuje. Pariski sporazum zbog toga ističe da treba težiti maksimalnom povećanju prosečne globalne temperature od 1.5°C. To je ujedno i jedina nada za najugroženije države poput Tuvalu-a, Kiribata ili Maldiva, kojima preti nestanak.

Istovremeno, dogovoreno je da u drugoj polovini 21. veka treba da se postigne balans između emitovanih i apsorbovanih emisija (tzv. nulti nivo emisija). To praktično znači da korišćenje fosilnih goriva neće biti moguće nakon 2050. godine, osim uz značajne tehnološke napretke, koji su trenutno izuzetno skupi. Prelazak sa fosilnih goriva na obnovljive izvore energije treba da se desi brže u zemljama koje nose veću odgovornost za klimatkse promene, poput EU, čijem članstvu i mi težimo. U praksi, to znači brzi pad emisija gasova sa efektom staklene bašte, do potpune dekarbonizacije, najkasnije do 2050. godine. U EU, ovaj prelaz do 100% upotrebe obnovljivih izvora energije mora da se desi čak i ranije.

Čak i ne gledajući cenu ovih tehnologija, važno je imati u vidu da su naučne studije utvrdile da 88% svetskih rezervi uglja treba da ostane pod zemljom, i to da bi ostali ispod 2°C zagrevanja. Jasno je da cilj od 1.5°C zahteva još bržu i odlučniju akciju.

Kom će se carstvu Srbija prikloniti?

Zadaci za Srbiju nakon konferencije u Parizu su prilično jasni. Prvo na red dolazi potpisivanje, aprila ove godine. Potom sledi ratifikacija, koju je Ministarka poljoprivrede i zaštite životne sredine, dr Snežana Bogosavljević-Bošković, najavila u narednih godinu dana. To bi bio prvi povoljan znak da Srbija shvata ovaj proces ozbiljno. Potom na red dolazi suština, ujedno i najveći test za Srbiju.

Prema sporazumu iz Pariza, potpisnice treba da do 2020. godine preispitaju svoje nacionalne ciljeve za smanjenje emisija. Doprinos Srbije ovom procesu za sada je obećano smanjenje emisija od 9.8% u odnosu na 1990. godinu, dok  su emisije već pale za 25%. Mi znači, obećavamo da ih povećamo za 15%. Ne zvuči preterano ambiciozno za državu pretendenta za članstvo u EU. Pri tome, ne sme se zaboraviti da EU ima cilj da smanji emisije za najmanje 40% do 2030. godine, a u odnosu na 1990. godinu. Sa usvajanjem Pariskog sporazuma, u institucijama EU se već vodi debata o povećanju ovog cilja, moguće na čak 55% u narednih nekoliko godina.

Računica je jasna, za građane i građanke Srbije je bolje da se što pre zaračuna ovakav trend politika, nego da se čeka do samog ulaska u EU a potom plaća mnogo skuplja cena dovođenja termolektrana i fabrika na standarde EU. Iskustva ’svežijih’ članica EU pokazuju da se takva strategija ni najmanje ne isplati. Naročito poučan primer je Poljska, čiji se energetski sektor, a naročito rudnici, ovih dana nalaze pred bankrotom. Razlog za to je odbijanje državne političke elite da sagleda globalne ekonomske i tehnološke trendove i da na vreme uzme u obzir efekte politika EU o klimi, energetici i državnoj pomoći.

Nadamo se da će, makar u ovom procesu, Srbija biti proaktivna te neće morati da uči na svojim greškama. Razlog za nadu je najava Predsednika Srbije Tomislava Nikolića na skupu u Parizu da će Srbija do kraja 2018. godine revidirati svoj klimatski cilj, kroz proces izrade Strategije za borbu protiv klimatskih promena. To je ključan proces, koji će u naredne dve godine definisati budućnost generacija koje dolaze. Nadamo se da će, kao i u Parizu, razum prevladati zakulisne interese. 

Autor: Dragana Mileusnić, koordinator za energetske politike Jugoistočne Evrope pri evropskom sekretarijatu Mreže za klimatsko delovanje Evropa (CAN)

Najnovije