Arhiva: U fokusu

LGBTQ+ zajednica u Srbiji - Sporo putovanje ka EU

LGBTQ+ zajednica u Srbiji - Sporo putovanje ka EU

Nije dovoljno maskirati pravu situaciju u Srbiji postavljanjem autovane LGBT premijerke na čelo Vlade, koja s partnerkom ima dete kome pravno nije ništa više od majčine cimerke. Nije dovoljno oformiti Ministarstvo za ljudska i manjinska prava s jasnom agendom i istovremeno bojkotovati tu agendu, jer ne odgovara biračkom telu vladajuće većine. Srbija mora sistemski da radi na promeni svojih institucija, senzibilizaciji za njihovo prepoznavanje problema LGBT+ osoba, te na širenju opšte svesti o postojanju i problemima LGBT+ osoba.

 Prva asocijacija na borbu za ravnopravnost LGBT+ osoba u našem društvu budi sećanja na teške početke koji nisu ulivali nadu da Srbija na ovom polju može da napreduje. Može se reći da se LGBT+ zajednica u Srbiji krvavo izborila da njena prava počnu da se uvažavaju. Nakon petooktobarskih promena naše društvo osetilo je dašak demokratije i nade da će Srbija vrlo brzo usvojiti evropske vrednosti, te principe jednakosti i tolerancije.

Međutim, ta demokratija nije važila za sve građane i građanke. U junu 2001. godine, LGBTQ+ aktivisti i aktivistkinje, tada okupljeni oko organizacija „Arkadije” i „Labrisa”, koje su nastale tokom antiratnih protesta devedesetih, odlučili su da 30. juna 2001. organizuju protesno stajanje na Trgu Republike u Beogradu. Svrha ovog protesta, tadašnjeg prvog Prajda, bila je stavljanje do znanja javnosti u Srbiji da LGBTQ+ osobe postoje, da moraju da postanu vidljive, da moraju da imaju jednaka prava i vode dostojanstven život. Ovaj protest, danas u javnosti poznat kao „Krvavi prajd” vrlo brzo su ugušile desničarske grupacije, organizacije i pojedinci. Povređeno je preko 40 osoba[1], u gradu je načinjena materijalna šteta, a policija je potpuno podbacila u zaštiti učesnika i učesnica skupa. Tek 2010. godine ponovo je dobijena dozvola za Prajd, na kojem je učestvovalo oko 500 učesnika, a oko 6.000 policajaca je pod teškom opremom štitilo povorku.[2] Isto tako, oko 6.000 huligana, uključujući navijačke i religijske grupe, kao i ultradesničarske organizacije, pokušale su da probiju kordon. Povređeno je više od 100 policajaca i više od 20 građana, a u gradu je načinjena višemilionska šteta. Prajd je ponovo zabranjen sve do 2014. godine, od kada se svake godine odvija mirno, bez većih napada i kontraprotesta.

Pomaci koji to nisu

Ali šta se dešava van Prajda, van njegove medijske ispraćenosti i činjenice da smo u međunarodnoj zajednici prepoznati po tome da smo tolerantno društvo i država koja na čelu ima premijerku koja je autovana lezbejka?

Zakon o zabrani diskriminacije,[3] usvojen 2009. godine, zabranjuje diskriminaciju u raznim sferama, te uvodi instituciju Poverenika za zaštitu ravnopravnosti, kao nezavisno telo zaduženo za praćenje poštovanja ovog Zakona. Zakon u načelu zabranjuje različite oblike diskriminacije, u koje su uvršteni seksualna orijentacija i rodni identitet. Takođe, 2012. godine, izmenom i dopunom Krivičnog zakonika Republike Srbije, dodat je član 54a[4] koji kao otežavajuću okolnost za odmeravanje kazne za krivično delo navodi zločin iz mržnje – počinjen zbog pripadnosti žrtve ličnom svojstvu, poput seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta. Iako je pohvalno što srpsko zakonodavstvo prepoznaje zločin iz mržnje, poražavajuća je činjenica da je ovaj član tokom donošenja presude za krivično delo iskorišćen svega nekoliko puta za devet godina od kada postoji.

Što se tiče pravne regulisanosti istopolnih zajednica u Srbiji, ona još uvek ne postoji. Pomak je stvoren nakon osnivanja Ministarstva za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog u najnovijem sazivu Vlade. Ministarka Gordana Čomić obećala je da će deo mandata posvetiti pravnoj regulaciji istopolnih zajednica. Nacrt Zakona o istopolnim partnerstvima je izrađen i prošao je kroz javnu raspravu, posebnu Radnu grupu, te dobio odobrenje od Saveta Evrope.[5] Međutim, tu je ceo proces stao. Već nekoliko meseci Zakon se ne spominje u javnosti, ne dolazi na dnevni red Skupštine Srbije, a predsednik Srbije je izjavio da ga neće potpisati ukoliko bude izglasan.[6] Ovim postupcima Srbija direktno krši obavezu koju ima kao država članica Saveta Evrope.

Naime, u predmetu Oliari i drugi protiv Italije, Evropski sud za ljudska prava je 2015. godine postupao u situaciji kada država uopšte zakonski ne reguliše bilo koji oblik registrovanog partnerstva izuzev braka. Konkretno, podnosioci, istopolni par iz Italije, smatrali su da je njihovo pravo na privatni i porodični život, zagarantovano čl. 8 Evropske konvencije, povređeno usled činjenice da oni, kao istopolni partneri, nemaju nikakvu zakonom predviđenu mogućnost regulisanja svog odnosa.[7] Sud je utvrdio da je italijanska Vlada propustila da ispuni svoju pozitivnu obavezu da obezbedi da podnosioci predstavki raspolažu posebnim pravnim okvirom koji predviđa priznavanje i zaštitu istopolnih zajednica. Shodno tome, utvrđeno je da je došlo do povrede čl. 8 Evropske konvencije. Na isti način, Srbija takođe krši ovaj Član Evropske konvencije, iako je mandat Vlade Republike Srbije upravo što brže pristupanje Srbije EU.

Transrodne osobe takođe su u vrlo nezavidnoj poziciji. Prema istraživanju[8] koje je objavila organizacija „Civil Rights Defenders”, nepostojanje zakona o rodnom identitetu, koji umnogome može da olakša sistemsku integraciju transrodnih osoba u društvo, dosta otežava život ove zajednice u našoj zemlji. Hormoni koji trans ženama omogućuju normalno funkcionisanje nabavljaju se ilegalno, broj psihijatara i endokrinologa koji rade s trans zajednicom u Srbiji svodi se na manje od deset ljudi, koji su stacionirani isključivo u Beogradu. Do termina kod ovih lekara čeka se i po dva meseca, a potvrda za promenu polne oznake, JMBG-a i imena u dokumentima dobija se tek nakon određenog perioda hormonske terapije, što je direktno kršenje presude Evropskog suda za ljudska prava,[9] budući da hormonska terapija neretko izaziva sterilitet. Veliki broj trans osoba u Srbiji izbegava da se podvrgne hirurškim zahvatima koji se obično rade nakon određenog perioda pod hormonskom terapijom, budući da je sam zahvat skup, a da je poverenje u tim hirurga na niskom nivou.

Tolerancija – samo reč?

Iako, kao što je gore spomenuto, postoje zakoni i podzakonski akti koji štite LGBT+ zajednicu u Srbiji, stopa nasilja, diskriminacije i netrpeljivosti prema LGBT+ osobama u Srbiji je i dalje na zabrinjavajuće visokom nivou. Prema podacima istraživanja[10] koje je objavilo udruženje „Da se zna!”, tokom 2019. godine učinjena su i dokumentovana 63 protivpravna akta motivisana seksualnom orijentacijom i/ili rodnim identitetom. Od ukupnog broja dokumentovanog protivpravnog postupanja, u 50 (79,4%) slučajeva su izvršena isključivo krivična dela ili prekršaji, u 11 (17,5%) isključivo diskriminacija, a u dva (3,2%) je pri izvršenju krivičnog dela ili prekršaja, žrtve su diskriminisane. Udruženje „Da se zna!” je 2019. godine zabeležilo 21 (50,0%) incident motivisan mržnjom više nego 2018. godine. Iako je ohrabrujuća veća spremnost prebrodilaca i svedoka incidenata motivisanih mržnjom da slučajeve prijave organizacijama civilnog društva, treba imati u vidu da dokumentovani slučajevi i dalje predstavljaju samo vrh ledenog brega nasilja i diskriminacije nad LGBT+ zajednicom u Srbiji.

Krovna organizacija mladih Srbije je u julu 2021. objavila rezultate pet istraživanja[11] o položaju mladih LGBT+ osoba u manjim gradovima u Srbiji. Istraživanja pokazuju nepovoljnu situaciju i veoma spor napredak položaja LGBT+ mladih u malim sredinama u odnosu na one u Beogradu i eventualno Novom Sadu. Primetno je i odsustvo podrške Paradi ponosa, usvajanju Zakona o istopolnim partnerstvima i usvajanju dece od strane istopolnih parova. Problematično je to što mladi nisu u celosti upoznati s pravnim okvirom koji štiti i garantuje prava LGBT+ osoba, te deo njih smatra da Zakon o istopolnim zajednicama predviđa i usvajanje dece. U Čačku, više od polovine mladih ispitanika ne bi prihvatilo držanje istopolnih parova za ruke „van četiri zida”, dok skoro 70% ispitanika apsolutno ne podržava održavanje Parade ponosa. U Vranju, skoro 70% nastavnika iz osnovnih i srednjih škola smatra da je homoseksualnost poremećaj, dok petina nastavnika smatra da se učenici kvalitetnim vaspitno-obrazovnim programom mogu sprečiti da postanu deo LGBT+ zajednice. Čak 35% mladih Kraljevčana i Kraljevčanki tvrdi da ne podržava LGBT+ zajednicu, dok skoro trećina mladih LGBT+ osoba iz Vrnjačke Banje koje su učestvovale u istraživanju tvrde da su doživele nasilje zbog njihove seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta.

Sa sigurnošću se može zaključiti da je Srbija daleko od tolerantne, evropske zemlje koja poštuje različitosti, zalaže se za inkluzivno društvo i radi na širenju svesti o marginalizovanim grupama. Nije dovoljno maskirati pravu situaciju u Srbiji postavljanjem autovane LGBT premijerke na čelo Vlade, koja s partnerkom ima dete kome pravno nije ništa više od majčine cimerke. Nije dovoljno oformiti Ministarstvo za ljudska i manjinska prava s jasnom agendom i istovremeno bojkotovati tu agendu, jer ne odgovara biračkom telu vladajuće većine. Srbija mora sistemski da radi na promeni svojih institucija, senzibilizaciji za njihovo prepoznavanje problema LGBT+ osoba, te na širenju opšte svesti o postojanju i problemima LGBT+ osoba.

Filip Vulović

Krovna organizacija mladih Srbije

Tekst je prvobitno objavljen u dvobroju 74/75 biltena Progovori o pregovorima

Najnovije