Arhiva: Analize

Zapadni Balkan u Evropskoj uniji: Poziv istorije ili još jedna izgubljena prilika

Zapadni Balkan u Evropskoj uniji: Poziv istorije ili još jedna izgubljena prilika

foto: privatna arhiva

Politika proširenja je vrlo često isticana kao najuspešnija politika EU, a koja je od nje stvorila ekonomskog džina i ujediniteljku Evrope. Međutim, ova politika je, usled odsustva pravovremenih reakcija na uticaje trećih aktera, od EU u našem regionu stvorila političkog patuljka, a u Ukrajini vojnog mrava. Da li EU spremna da iskoristi trenutak i integriše države kojima je (odavno) mesto u ovom ekskluzivnom klubu?

Pre nešto više od dve decenije, na Samitu u Solunu, državama Zapadnog Balkana je uslovno obećano članstvo i garantovana EU perspektiva. U okviru šireg procesa proširenja EU, pre tačno dvadeset godina, 1. maja 2004. godine, osam država Centralne i Istočne Evrope – Estonija, Letonija, Litvanija, Poljska, Češka Republika, Slovačka, Mađarska i Slovenija, zajedno sa dva mediteranska ostrva, Kiprom i Maltom, formalno su postale članice EU. Dvadeset godina nakon velikog proširenja interesi Unije i spremnost država kandidata poklopili su se svega još tri puta i to u slučaju Bugarske i Rumunije (2007) i Hrvatske (2013).

Pregovori o pristupanju, nakon poslednjeg proširenja, odvijaju se u znatno izazovnijem međunarodnom kontekstu u poređenju sa onim iz devedesetih i dvehiljaditih. Ruska invazija na Ukrajinu posebno je potvrdila da EU nema još 20 godina za gubljenje te da „Evropa ne može sebi priuštiti da ima ’enklavu relativno slabih država’ u sredini kontinenta”.[1] Stabilizacija susedstva tako postaje prioritet i Unija pravi konkretne, dotad teško zamislive korake: otvara pristupne pregovore sa Ukrajinom i Moldavijom (decembar 2023) i Bosnom i Hercegovinom (mart 2024).

Da bi umirila sve glasnije kritičare o dvostrukim standardima u politici proširenja, EU je, kako to najbolje ume, odgovorila ekonomskim merama. U novembru 2023. godine Evropska komisija predstavila je Plan rasta za Zapadni Balkan za period 2024−2027, ekonomski program vredan šest milijardi evra. Cilj programa je smanjenje socio-ekonomskog jaza između država članica EU i Zapadnog Balkana, dalju integraciju regiona unutar Zajedničkog regionalnog tržišta (CRM) i pripremu regiona za uključivanje u Jedinstveno tržište EU.[2] Dobijanje sredstava uslovljeno je jasno mapiranim i sprovedenim reformama, uz dodatni uslov za Srbiju i Kosovo da treba da se „na konstruktivan način angažuju u Dijalogu o normalizaciji odnosa uz posredovanje Evropske unije, odnosno visokog predstavnika”.[3]

U kontekstu oživljavanja rasprave o proširenju i pripremi same EU za proširenje, Evropska komisija je u martu ove godine objavila i dokument o reformama i reviziji politika. Dokument najavljuje rad na detaljnim revizijama politika koji će početi od 2025. godine i fokusira se na implikacije proširenja u četiri ključne oblasti: vrednosti, politike, budžet i upravljanje.[4]

Ovim konkretnim potezima u oblasti proširenja, EU nastoji da se izbori sa „trostrukim izazovima: pokretanje pregovora o pristupanju, osmišljavanje efektivnijih politika pre proširenja kako bi se stabilizovale zemlje kandidati u veoma izazovnom geopolitičkom okruženju i neophodnost unutrašnje reforme EU”.[5]

Da li svi putevi vode u Brisel?

U martu ove godine još jednom je potvrđeno da se u Briselu intenzivno radi na procesu proširenja. Tada su se lideri EU saglasili o otvaranju pregovora o pristupanju Bosne i Hercegovine. To se dešava osam godina nakon što je ova država aplicirala za punopravno članstvo, i nakon što je u decembru donošenje te odluke odloženo, uz uslov da Bosna i Hercegovina usvoji niz zakona iz paketa od 14 prioriteta koje je EU definisala još 2018. Pregovarački okvir sada bi trebalo da bude pripremljen i potencijalno usvojen u junu 2024, zajedno s Ukrajinom i Moldavijom.[6]

U junu se u Crnoj Gori, pored otvaranja letnje sezone na primorju, očekuje i zeleno svetlo kada je u pitanju IBAR, Izveštaj o ispunjenosti prelaznih merila u poglavljima 23 i 24, a koja se odnose na vladavinu prava. Dobijanje IBAR-a je pokazatelj da je država napredovala u oblasti vladavine prava i da je spremna za narednu fazu u procesu, a ministarka za Evropske integracije Crne Gore Maida Gorčević ističe da za to postoje interni kapaciteti i resursi.[7]

EU perspektiva za Severnu Makedoniju i Albaniju, skoro dve godine nakon što su pregovori počeli u julu 2022, izgleda kao da je u zastoju. EU integracije Severne Makedonije dodatno komplikuje nestabilna politička situacija. Građani Severne Makedonije su 24. aprila glasali u prvom krugu predsedničkih, a 8. maja u drugom krugu predsedničkih i na parlamentarnim izborima, na kojima je opozicioni VMRO-DPMNE ostvario dvostruku pobedu.. Njihova kandidatkinja Gordana Siljanovska Davkova pobedila je dosadašnjeg predsednika Steva Pendarovskog iz Socijaldemokratskog saveza Makedonije (SDSM), dok je na parlamentarnim izborima VMRO-DPMNE osvojio 43 odsto glasova, a SDSM sa 15 odsto ostvario najlošiji rezultat u istoriji[8]Nakon izbora, očekuje se da će VMRO-DPMNE, uprkos etnopopulističkoj predizbornoj retorici koja bi mogla obnoviti napetosti sa Grčkom i Bugarskom, ostati posvećen putu EU integracija i raditi na deblokadi ovog procesa. Ostaje da se vidi kako će VMRO-DPMNE sprovesti neophodne ustavne promene, s obzirom na to da sada imaju mogućnost samostalnog sprovođenja istih. Kako su najvili, u radu će se fokusirati na borbu protiv korupcije, jačanje vladavine prava i ekonomski razvoj, što bi trebalo da izazove pozitivnu reakciju EU. Evropska unija je na decembarskom samitu odložila otvaranje prvih poglavlja i pregovora, jer Vlada u Skoplju nije uspela da sprovede ustavne izmene zbog otpora opozicije. Grčka u određenoj meri blokira pregovore sa Albanijom, te je tako put ovog dvojca prilično neizvestan.

Konačno, deset godina nakon otvaranja pretpristupnih pregovora Srbije sa EU – nakon 22 otvorena i dva zatvorena poglavlja i gotovo tri godine apstinencije u otvaranju novih poglavlja (od 2021. godine), menjanja metodologije dva puta, svih sprovedenih reformi, i niza drugih uslovljavanja i dopunjavanja – čini se da se sve svodi na to da je „potreban jak strateški pristup spoljnopolitičkim odnosima”.[9] Put Beograda i Prištine je osuđen na međuzavisnost. Bez normalizacije odnosa nema napretka – bez priznanja nema članstva, iako to (zasad) nije jedinstven stav svih država članica. Ostaje opcija da se primeni kompromis zacrtan u Ohridskom sporazumu,[10] koji se smatra rešenjem prihvatljivim za sve strane. Za uključivanje pomenutog sporazuma i aneksa u pregovarački okvir, nedostaje još formalna potvrda Saveta za opšte poslove Unije.[11] Prethodno je Odbor stalnih predstavnika država članica Evropske unije jednoglasno odlučio da uključi sporazum postignut u okviru dijaloga između Kosova i Srbije u pregovaračko Poglavlje 35.

Izbori, izbori, izbori

Napredak u procesu proširenja dodatno komplikuje super izborna godina, kako mnogi nazivaju 2024. godinu, tokom koje će biti održani izbori u više od 50 zemalja.[12] I građani EU imaće priliku da izađu na izbore za Evropski parlament, a koji će se održati od 6. do 9. juna. Evropski parlament igra ključnu ulogu u procesu proširenja i unutrašnjih reformi EU, a od rezultata ovih izbora zavisiće i odluka šefova država i vlada koji su okupljeni u Savetu EU o tome ko će predvoditi Evropsku komisiju u novom petogodišnjem mandatu.

Osim izbora za Evropski parlament, sedam nacionalnih izbora u državama članicama EU do kraja godine može značajno uticati na dinamiku unutar Evropskog saveta. Dodatno, očekuju nas i predsednički izbori u SAD, čiji će rezultati imati bitne implikacije na EU, ali i na Zapadni Balkan.

Kao i dosad, brzina reformskih procesa će u svim zemljama Zapadnog Balkana u velikoj meri zavisiti od političke (i izborne volje) – kako na domaćem tako i na evropskom nivou.

Hello Brussels, this is Balkan calling!

Politika proširenja je vrlo često isticana kao najuspešnija politika EU koja je od nje stvorila ekonomskog džina i ujediniteljku Evrope. Međutim, ova politika je i usled odsustva pravovremenih reakcija na uticaje trećih aktera i propuštanja istorijskih prilika, od EU na Zapadnom Balkanu stvorila političkog patuljka, a u Ukrajini vojnog mrava.

Međutim, na osnovu prethodno istaknutih inicijativa, čini se da je EU spremna da iskoristi trenutak i prihvati ovaj „poziv istorije”[13] da integriše države kojima je odavno mesto u ovom ekskluzivnom klubu. Kao što prof. dr Dejan Jović ističe, pitanje Zapadnog Balkana je i danas strateški važno za celu Evropu, te mu treba pristupiti kroz politiku zajedničkog prijema. „EU ne može biti uverljiva kad najavljuje članstvo Ukrajine i drugih kandidata za članstvo u zemljama postsovjetskog megaregiona, ako već tri decenije nije uspela u integrisanju Balkana, u kojem je već 24 godine (od 1999. godine) mir. Sledstveno, ovakav pristup bio bi značajan i za rešavanje najtežeg pitanja regiona – Kosova.”[14]

EU sada, više nego ikad, mora odlučiti koji će pristup slediti: onaj zasnovan na zaslugama, za koji, čini se, vremena nema ili geostrateški, za koji će kasno biti kasnije!

Autorka: Andrijana Lazarević, RESECO

Tekst je prvobitno objavljen u 107. broju biltena Progovori o pregovorima


[8] https://www.bbc.com/serbian/lat/balkan-68981271

[9] https://eukonvent.org/odrzana-konferencija-nkeu-klaster-6-spoljni-odnosi/

Aleksandar Vučić i Aljibin Kurti su 18. marta 2023. godine u Ohridu postigli dogovor o Aneksu primene Sporazuma o putu ka normalizaciji odnosa, oko kojeg su se složili 27. februara iste godine u Briselu.

Najnovije