Analize

Sporazum o odbrani Grenlanda i umetnost pregovaranja

Sporazum o odbrani Grenlanda i umetnost pregovaranja

foto: White House Website

Potpisivanjem trilateralnog odbrambenog sporazuma 22. septembra 2026. u sedištu Ujedinjenih nacija, koji su potpisali predsednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Tramp, premijerka Danske Mete Frederiksen i premijer Grenlanda Jens-Fredrik Nilsen, okončana je jedna od najneuobičajenijih kriza u savremenoj istoriji NATO-a. Iako Vašington ishod pregovora predstavlja kao nesumnjivu pobedu, analiza teksta sporazuma ukazuje na znatno složeniju raspodelu dobitaka i ustupaka.

U istoriji međunarodnih odnosa, jaz između političkog govora i pravnog teksta nije izuzetak, već gotovo strukturno obeležje diplomatije, što i ovaj savremeni slučaj Grenlanda precizno ilustruje. Najviši američki zvaničnici javno tvrde da je ostrvo „dobijeno“, da je postalo američko „vlasništvo“ i da je reč o trajnoj „akviziciji“ bez ikakve naknade. Sporazum iz septembra, međutim, propisuje nešto sasvim drugo. Grenland ostaje samoupravna teritorija u okviru Kraljevine Danske i zadržava pravo da u budućnosti proglasi nezavisnost.

Ovakav raskorak, pored toga što predstavlja komunikacionu anomaliju, on takođe pokazuje kako funkcionišu asimetrični pregovori, u kojima slabija strana, i pored ograničene pregovaračke moći, uspeva da sačuva ono što smatra nedeljivim, a da pritom izađe u susret bezbednosnim zahtevima dominantnog aktera. Analiza se zato usmerava na tri ključna pitanja. Prvo, kako je maksimalistički zahtev preveden u skup prava prihvatljiv za sve strane? Drugo, kojim su mehanizmima Danska i Grenland zaštitili suverenitet i pravo na samoopredeljenje? I konačno, kako narativ koji usledi posle pregovora utiče na legitimitet i ratifikaciju postignutog dogovora?

Pozicije, interesi i nedeljiva dobra

Literatura o pregovaranju, od Fišera i Jurija do savremenih radova o bezbednosnim aranžmanima, razlikuje pozicije, odnosno javno iskazane zahteve, od interesa, odnosno potreba koje stoje iza njih. Pozicije se često međusobno isključuju, dok interesi nekad dozvoljavaju rešenja koja su prihvatljiva za obe strane. Za slučaj Grenlanda posebno je važan pojam nedeljivih dobara (indivisible goods). Teritorija i suverenitet se u međunarodnim sporovima obično doživljavaju kao vrednosti koje se ne mogu deliti, kompenzovati ni zameniti. Takvi sporovi se najčešće rešavaju preoblikovanjem njihovog predmeta. Ono što izgleda nedeljivo razlaže se na komponente, od kojih se neke ipak mogu deliti. Grenlandski sporazum je gotovo laboratorijski primer takvog razlaganja, imajući u vidu da je u njemu suverenitet odvojen od upotrebe teritorije, a pravna vlast od operativnog pristupa.

Polazne pozicije bile su poprilično udaljene početkom godine. U januaru 2026. godine u Davosu, Donald Tramp je zatražio „vlasništvo“ nad Grenlandom, uz obrazloženje da se zakupljena teritorija ne može valjano braniti. Usledile su oštre reakcije evropskih saveznika i Kanade, a NATO se suočio sa pitanjem može li jedna članica da polaže pravo na teritoriju druge.

Danska i Grenland bili su u izrazito nepovoljnom položaju, sa slabom alternativom dogovoru (BATNA), jer bi odbijanje pregovora vodilo daljem zaoštravanju i narušavanju savezničke kohezije od koje i sami zavise. Ipak, rešenje nije doneo jedan politički potez, već strpljiv institucionalni proces i više od osam meseci rada trilateralne radne grupe visokih zvaničnika. Ključni momenat ovog procesa bio je prelazak sa pozicionog na interesno pregovaranje. Zahtev za vlasništvom bio je neprihvatljiv, ali interes koji je stajao iza njega, odnosno vojna kontrola nad strateški važnim arktičkim prostorom i isključivanje rivalskih sila, mogao je da se zadovolji drugim pravnim instrumentima.

Raspodela dobitaka i ustupaka

Važno je istaći da potpisan sporazum ne uspostavlja novi pravni okvir, već menja i dopunjuje odbrambeni sporazum iz 1951. godine. Njegova sadržina može se svesti na tri celine: vojno prisustvo, zatvaranje vrata trećim akterima i zaštita statusa.

Pre svega, predviđena je modernizacija baze Pituffik i otvaranje novih odbrambenih zona u Narsarsuaqu i Mestersvigu, uz proceduru za određivanje dodatnih zona. Američko osoblje, letelice i vozila mogu se slobodno kretati između tih zona kopnom, vazduhom i morem, a otvara se prostor i za sistem protivraketne odbrane „Golden Dome“. Drugo, države izvan NATO-a ne mogu imati vojne instalacije ni stalno prisustvo na ostrvu bez saglasnosti potpisnica. Ograničena su i ulaganja iz zemalja izvan EU i NATO-a u kritičnu infrastrukturu i rudarstvo. Iako se nijedna država ne pominje po imenu, jasno je na koje se globalne aktere ove odredbe odnose. Konačno, sporazum izričito potvrđuje suverenitet i teritorijalni integritet Kraljevine Danske i pravo grenlandskog naroda na samoopredeljenje. Ako Grenland postane nezavisan, ostaje u NATO-u i preuzima obaveze koje je Danska prihvatila ovim sporazumom. Grenlandskim firmama obezbeđena je prednost pri ugovaranju izgradnje i održavanja „u najvećoj mogućoj meri“. Samim tim, obrazac postaje jasniji kada se svede na to da je ustupljeno ono što se odnosi na upotrebu teritorije, a zadržano ono što se odnosi na njen pravni status.

Sjedinjene Američke Države ostvarile su svoj suštinski strateški interes, odnosno proširenu vojnu prisutnost bez vremenskog ograničenja i pravo da rivalskim silama onemoguće pristup ostrvu. Pritom, za stupanje sporazuma na snagu nije potrebna saglasnost Senata, pa je američka strana gotovo oslobođena ograničenja na domaćem nivou igre. Ipak, deo ovog dobitka predstavlja simbolički višak. Okvir iz 1951. već je Vašingtonu davao znatnu slobodu delovanja, pa je značajan deo „novih“ prava zapravo kodifikacija postojećih. Retorika „vlasništva“, plasirana tokom kampanje za Kongres, može se objasniti teorijom audience costs, pri čemu lider koji je javno postavio maksimalistički zahtev ima snažan podsticaj da kompromis predstavi kao potpunu pobedu.

Sa druge strane, Danska je primenila strategiju ograničenog ustupka. Suverenitet je od početka tretirala kao „crvenu liniju“ i, uprkos slaboj alternativi dogovoru, ugradila ga je u samu preambulu sporazuma, a ceo aranžman vezala za okvir NATO-a. Teritorijalno pitanje razdvojila je na pravni suverenitet, koji je zadržala, i funkcionalnu upotrebu, koju je delimično ustupila. Nadogradnja sporazuma iz 1951. imala je i legitimacijsku funkciju, jer domaća javnost ishod lakše prihvata kao kontinuitet nego kao kapitulaciju.

Najdublju promenu položaja doživeo je Grenland, koji je od predmeta pregovora postao ravnopravna potpisnica. Sporazum priznaje Grenlanđane kao narod sa pravom na samoopredeljenje i poziva se na zakon o samoupravi iz 2009. i proceduru za sticanje nezavisnosti. Ta tekovina ipak ima svoju cenu. Prema sporazumu, nezavisni Grenland ostaje u NATO-u i preuzima postojeće obaveze, pa je obezbedio pravo na nezavisnost, ali ne i slobodu izbora bezbednosnog okvira te nezavisnosti.

Tiha rezerva u Nuku, završni korak u Kopenhagenu

Dinamika ratifikacije potvrđuje relevantnost modela igre na dva nivoa. Grenlandski parlament usvojio je sporazum 3. novembra sa šesnaest glasova za, bez glasova protiv i uz sedam uzdržanih. Uzdržani glasovi govore o tihoj rezervi, a opoziciona stranka Naleraq, vodeći zagovornik nezavisnosti, dovela je u pitanje ekonomsku vrednost sporazuma i odsustvo bilo kakve finansijske naknade Grenlandu.

U danskom Folketingu prvo čitanje bilo je zakazano za 11. novembar, a glasanje za 19. novembar. Sporazum stupa na snagu tek po diplomatskoj notifikaciji SAD-a. paradoksalno, američka retorika o „besplatnoj akviziciji“, namenjena domaćoj publici, čuje se i van granica SAD i potvrđuje upravo kritike grenlandske opozicije da ostrvo nije dobilo ništa zauzvrat. Narativ jedne strane tako sužava win-set druge, a postpregovarački diskurs postaje činilac koji može da ugrozi sprovođenje dogovora čijem je sklapanju i sam doprineo.

Možemo reći da slučaj Grenlanda nudi pet pouka šireg teorijskog i praktičnog značaja. Prvo, pozicije i interesi moraju se analitički razlikovati. Maksimalistički zahtev za vlasništvom preveden je u skup operativnih prava koji je zadovoljio bezbednosni interes dominantnog aktera, a teritorijalni status ostrva nije promenjen. Drugo, asimetrija moći ne vodi nužno asimetriji ishoda kada su u pitanju suštinske vrednosti. Danska i Grenland su razložili predmet spora i ustupili samo njegove deljive komponente, pa su sačuvali ono što su smatrali nedeljivim - suverenitet i pravo na samoopredeljenje. Treće, postojeći institucionalni okviri predstavljaju pregovarački resurs. Sporazum je nadograđen na okvir iz 1951. godine, pa je ustupak delovao manjim, a domaća legitimacija ishoda bila je lakša. Četvrto, postpregovarački narativ je zaseban prostor političkog nadmetanja, a njegove posledice prelaze nacionalne granice. Retorika o „akviziciji bez naknade“ bila je namenjena američkoj publici, ali je ojačala kritike grenlandske opozicije i time otežala ratifikaciju sporazuma kod druge strane. I konačno, legitimitet sporazuma zavisi od toga ko sedi za pregovaračkim stolom. Grenland je neposredno pogođen ishodom i učestvovao je kao ravnopravni potpisnik, što je sporazumu dalo legitimitet koji bilateralni aranžman velikih sila ne bi mogao da obezbedi.

Autorka: Maša Mihajilović