Arhiva: Analize

Ekstremna desnica u Francuskoj – (sve)prisutna nakon predsedničkih izbora

Ekstremna desnica u Francuskoj – (sve)prisutna nakon predsedničkih izbora

foto: Evropska unija

Francuska je nakon drugog kruga predsedničkih izbora, koji su održani 24. aprila, dobila novog/starog predsednika - Emanuela Makrona, koji je odneo pobedu sa 58.5% glasova, dok je Marin Le Pen osvojila 41.5% podrške francuskih građana.

Međutim, i pored povoljnih izbornih rezultata, Makron iz ovih izbora ne izlazi kao predsednik koji uživa veliko poverenje građana, već naprotiv. Veliki procenat Francuza je glasao za njega pre svega kako bi sprečio dolazak na vlast ekstremne desnice oličene u liku Marin Le Pen.[1]

Svestan toga, Makron je svoj postizborni govor posvetio priči o jedinstvu i naglasio da će u novom mandatu mnogo toga biti drugačije nego u prethodnih pet godina. A promene je najavila i Le Penova koja je okarakterisala izborne rezultate kao pobedu za njenu stranku, Nacionalni savez, i početak borbe za parlamentarne izbore koji stižu na leto, i pozvala na okupljanje svih onih koji su nezadovoljni Makronovom vladavinom.

Koji god budu bili sledeći koraci liderke Nacionalnog saveza, nesumnjivo je da ova stranka ulazi u naredne aktivnosti sa većom podrškom građana nego što je to bio slučaj na prethodnim izborima. Kako je Marin Le Pen 24. aprila osvojila 41.4% glasova i postavila najbolji rezultat ekstremne desnice na izborima u Francuskoj?

Blaža retorika, a politički stavovi isti?

Ako se osvrnemo na delovanje stranke Nacionalni savez prethodnih godina, videćemo da je ova partija prošla kroz jedan vid transformacije koji je počeo sa distanciranjem Le Penove od svog oca i osnivača stranke, Žan-Mari Le Pena, a koji se završio njegovim isključivanjem iz stranke 2015. godine nakon izjava u kojima je umanjivao razmere holokausta.

Sledeća promena je usledila tri godine kasnije kada je stranka preimenovana iz Nacionalni front u Nacionalni savez. Obe ove promene je trebalo da poboljšaju imidž stranke u javnosti koja je do tada bila vezivana isključivo za ekstremnu desnicu, a njene ideje neprihvatljive velikom broju građana. I sama stranka je naglasila tokom kampanje za ove predsedničke izbore da ne želi da je zovu ekstremnom desnicom jer takav opis nosi sa sobom pežorativno značenje.

Pokušaji Le Penove da pridobije što veći broj glasača nisu se završili sa promenom naziva stranke. Sledeći koraci ticali su se ublažavanja retorike i određenih stavova, kao što je odustajanje od priče o izlasku Francuske iz Evropske unije i ukidanju evra. Takođe, Le Penova je smanjila ksenofobne izjave tokom kampanje za predsedničke izbore i stavila fokus na poboljšanje socio-ekonomskog položaja „belih” francuskih građana koji su razočarani mnogim Makronovim reformama.

Međutim, iako islamofobni stavovi nisu dominirali u nastupima Le Penove, kao što je to ranije bio slučaj, suština politike njene stranke prema francuskim građanima islamske veroispovesti nije se promenila. Jedno od glavnih izbornih obećanja Le Penove je uspostavljanje sistema u kom će francuski „beli” građani imati prioritet prilikom zapošljavanja, davanja socijalne pomoći i realizacije programa socijalnog stanovanja. Debata predsedničkih kandidata pred drugi krug izbora je obeležena i diskusijom o zabrani  pokrivanja lica žena islamske veroispovesti koju Le Penova i dalje zagovara smatrajući pokrivanje žena ugnjetavajućom i retrogradnom praksom koja je u suprotnosti sa sekularnim principom na kom počiva Francuska.

I pored ovih izjava, stavova i političkih obećanja, Le Penova je uspela da kreira sliku o svojoj stranci kao političkom akteru koji pripada umerenoj desnici. U tome joj je pre svega „pomogao” drugi predsednički kandidat - televizijski komentator Erik Zemur, koji je nekoliko puta osuđivan zbog govora mržnje, a čija je zapaljiva kampanja bila obeležena antislamskim i antiimigracionim stavovima. U poređenju sa Zemurom, Le Penova je postala dopadljivija većem broju glasača zahvaljujući svojoj blažoj retorici.

Međutim, kada govorimo o snazi ekstremne desnice u Francuskoj nakon ovih izbora, nije dovoljno samo da pogledamo delovanje Le Penove i Zemura, već i da se osvrnemo na izjave i drugih predsedničkih kandidata. Štaviše, ako pogledamo delovanje nekoliko prethodnih ministara, kao i izmene javnih politika prethodnih vlasti, videćemo da su desničarski stavovi prema muslimanskoj zajednici prisutniji u francuskom političkom sistemu nego što bi se to učinilo u prvi mah.

Francuski identitet i/vs. islamske zajednice

Percepcija islama kao pretnje po francuski identitet, vrednosti i norme je postala sve prisutnija u javnom diskursu od početka borbe protiv terorizma 2001. godine. Izvor takve percepcije je shvatanje islama kao homogene, centralizovane i nazadne religije koja je u suprotnosti sa modernim zapadnim društvima, a pripadnika islamske veroispovesti kao neprilagođene i zatvorene zajednice koje ne žele da prihvate evropske vrednosti, odnosno u slučaju Francuske, identitet francuskog naroda.

Ovi islamofobni stavovi nisu bili okosnica samo Zemurove predsedničke kampanje, već su se provlačili i kroz nastupe Valeri Pekrese, predstavnice tradicionalnih konzervativaca, koja je govorila o razlici između Francuza „u srcu” i Francuza „na papiru”. Stoga, omiljene desničarske teme (očuvanje nacionalnog identiteta u kontekstu islama i imigracija) su bile prisutne u ovoj predsedničkoj kampanji, i ,štaviše, parirale ekonomskim problemima.

Ako se pritom osvrnemo na prethodne francuske vlasti, videćemo da je još Sarkozijeva vlada pribegavala instrumentalizaciji pokrivanja žena u islamu, a da su tome bili skloni i socijalisti, a sve pod kapom jačanja sekularnog identiteta u Francuskoj. Poslednji u nizu poteza francuskih vlasti koji su kritičari ocenili islamofobnim i antiimigrantskim je takozvani Zakon o separatizmu koji je donet prošle godine i koji u velikoj meri targetira muslimansku zajednicu – zvanični povod za usvajanje ovog zakona je očuvanje sekularizma i suzbijanje separatističkih tendencija, ali kritičari smatraju da se njime ograničavaju religijske slobode i kriminalizuju pripadnici islamske veroispovesti. Ovo je jedan od pokazatelja da ni Makronov mandat nije ostao imun na usvajanje politika koje su okarakterisane kao antiislamske.

Pitanje je da li možemo reći da je ekstremna desnica zaista izgubila u Francuskoj na ovim izborima ako imamo u vidu Makronove poteze iz prethodnog mandata. Evidentno je da partije takozvanog centra preuzimaju retoriku i politička rešenja krajnje desnice ne bi li na taj način proširili bazu glasača čime doprinose normalizaciji desničarskog diskursa i legitimizaciji antimigrantskih politika. Ako se tome doda i znatno osnažena stranka Marin Le Pen nakon ovih izbora, čini se da narativ ekstremne desnice postaje sve prihvatljiviji u francuskom javnom mnjenju, a da se politička agenda možda i previše pomerila udesno.

Marija Todorović
Beogradska otvorena škola


[1] Istraživanja pokazuju da je 42% glasača koji su u prvom krugu predsedničkih izbora podržali predstavnika krajnje levice, Žana Lika Melanšona, sada dalo glas Makronu, što je 10% više nego na prethodnim predsedničkim izborima. S druge strane, za Le Penovu glasalo 17% Melanšonovih glasača, što je 10% manje nego pre pet godina, a 41% nije dalo glas nijednom od dva kandidata. Više na linku.

Foto: euronews.rs

Najnovije